0039

tak...prolazi dan za danom...meni je dosadno, imam hrpu stvari za učenje...a neda mi se...vani super vrijeme al nemam ić s kim van...jer u mom društvu prevladavaju pasivni ljudi, oni koji se boje sunca(ne znam kako se zove ta bolest) te oni koji pate od poremećaja previše učenja i željni su novog znanja pa sve svoje slobodno vrijeme koriste za dodatno štrebaje...i tako sam ja prepuštena sama sebi i internetu na kojem nema nikog od mog društva zbog već spomenutih razloga, a povremeno dođu oni koji se boje sunca...:)
živim za vikende, kad svi izađu van...osim onih željnih znanja i štrebanja, te samo ponekad uspijemo izvući iz kuće..i onda cugamo i pjevamo...i onda još malo cugamo...i onda rigamo...provod za 5!
sad mi nije više ni toliki užitak cugati, samo pravim budalu od sebe, slijedeći dan se oporavljam tako da nisam za ništa i uništavam si organizam...pa u zadnje vrijeme ni ne cugam toliko, samo pjevam i to mi je kul...sasvim dovoljno...
i tako ja živim dan za danom...i dan za danom...pozdrav svima

i hate him!!!!
napokon sam našla normalnog dečka koji mi se sviđa...i on voli drugu curu!!!!!
zašto ja nemam sreće u ljubavi???
i p.s. želim novi kompjuter!

moram kupit novi kompjuter pod hitno!

Malo sam promijenila dizajn, više nisam onako tmurno raspoložena...Škola je počela, život opet postaje dosadan...Ne kužim kako sam prije normalno živjela svaki dan...A sad živim za samo vikende, preko tjedna ne stignem disat. Al ima i to svojih dobrih strana. U razredu ima nekih ljudi koji su mi ok (iako ima i onih koje bi najrađe ubila, al nećemo o tome...). Ovo ljeto idemo na maturalac pa se sad dogovaramo. Imamo nekoliko solucija, al valjda ćemo se dogovorit. Meni je svejedno, samo da idemo negdje:)
Svi iz mog društva našli su si nekog, neke dečke, potencijalne dečke i to, i svima je super. A ja imam trojicu koji mi se sviđaju...a ni sa jednim nemam neke prevelike mogućnosti da budemo zajedno...
Jednog znam već 5, 6 godina i oduvijek sam bila zaljubljena u njega..jedno vrijeme smo bili dobri prijatelji, i rekao mi je da nikad nebi prvi prišao curi jer se boji!!! Ne znam zašto, savršeno izgleda, i zanimljiv je...ali i zločest...jako...a ja volim takve, iako mi moj razum nalaže da nebi trebala...
Drugi ide samnom u razred, ok izgleda, super je prijatelj...ali ne želim ići u razred sa dečkom
Treći ide u moju školu, godinu dana stariji...Sladak je, poznamo se, ali ništa previše...
Ali i dalje ja najviše želim onog prvog...A ne smijem željeti njega!!!
Aaaaaaa...nadam se da ću ga danas vidjeti u gradu...:)

Jučer vani mi je bilo ok. Zapravo malo više od ok. Puno bolje nego prošli put. Jedna od rijetkih subota kad mi je bilo dobro. Moglo je naravno bit i bolje, al zadovoljna sam i s ovim. :)
Bili smo u našem uobičajenom kafiću pa malo do nekih drugih samo da vidimo koga ima. A puno ljudi nema jer je ljeto, svi se razbježali.. I tako smo mi bili tamo, pili, zezali se... Uglavnom bilo je ok. Samo nisam shvatila potez jednog mog prijatelja u kojeg sam btw zaljubljena. A on je zaljubljen u jednu drugu curu i stalno mi priča o tome i on njoj. A meni naravno super to slušat. I onda je on napravio to nešto što ja još uvijek ne kužim. Al možda je bio pijan. A možda nije. Ne znam. I nikad neću znati. I to je to.

Bila jednom jedna djevojčica. Recimo da se zvala Ramona. Ramona je bila sretno dijete. Barem se tako činilo drugima.
Rođena je u ratnim godinama, ali unatoč tomu imala je sve što je trebala. Rasla je okružena ljubavlju i pažnjom. Roditelji, susjedi, poznanici...svi su je obožavali. Tako je mala Ramona rasla i uskoro krenula u vrtić. I tamo je bilo isto. Tete joj nisu mogla odoljeti, imala je prijatelje... Bila je sretno dijete.
Sa svojim tatom je imala poseban odnos. Nije to bio tata koji dođe s posla, ruča, legne ispred TV-a i zaspe. Nije to bio tata koji ne zna kako mu se zovu djeca. To je bio tata kojem je Ramona bila najvažnija na svijetu. Uvijek je bio spreman igrati se s njom, napraviti joj palačinke, utješiti ju kad je tužna, smijati se s njim kad je vesela... Bio je to savršeni tata. Ramona ga je obožavala.
Krenula je u školu. Voljela je ići tamo. Imala je puno prijatelja, a školski zadaci nisu joj predstavljali problem. Bila je dobra i ne iskvarena. Nije se voljela svađati. Uvijek je htjela da bude mir i da se svi slažu. Nije znala za mržnju, zloću, ljubomoru... U njenom svijetu sve je bilo savršeno.
Prvih godina školovanja počela je upoznavati te tamne čovjekove strane. Nije ih shvaćala. No one su postojale i trebalo se s njima nositi. Nije znala kako i sve se više povlačila u sebe.
Nakon par godina Ramonin tata je dobio bolji posao. Preselili su se u novi grad. I tamo je Ramona bila posebna. I tamo su je svi voljeli. A ona je još uvijek bila dobra i nadala se da će cijeli svijet takav postati.
No s godinama života u novom gradu njen osmijeh s lica se polako gasio. Nije znala zašto. Prekasno je to shvatila. Više nije bila ona pametna, lijepa, nasmijana Ramona koju su svi znali. Postala je povučena, sramežljiva i tiha. U dubini duše je znala da to nije ona. Htjela je opet biti nasmijana i sretna. Htjela je opet biti onako radosna, opijena životom. Htjela je opet onako sanjariti...
Ali nije mogla. Htjela je opet biti Ramona. Ali nije znala kako.

....u kurcu.
Ništa mi se ne da...vrijeme stvarno utječe na to kako se osjećam...i društvo u kojem se krećem.
Nevjerojatno kako ti mogu nedostajati neke osobe ...i ne postoji šansa da ćeš ih ikad vidjeti ponovo...možda, ako se zvijezde poklope...nedostajem li ja njima kao oni meni? To se često pitam...
Živjeti...Živjeti tako..I onda se vratiti ovdje...Tek sad shvaćam u kakvoj rupi živim...jedva čekam da se preselim...do sad sam bila optimistična, uvijek...kako ti neki stvarno dobar događaj u životu pokaže koliko ti je život zapravo jadan...i kako bi mogao biti puno bolji...
ne znam...više nisam ni tako melankolična...više sad tužna, samo tužna...zašto se družim s ljudima s kojima se družim? To mi nije jasno...svaki naš izlazak završi svađom...ili jednostavno šutnjom...to nisu izlasci, to nije društvo...to nije život...
Nadam se da je ovo prolazno...da je to zbog ovog vremena...i meteoropatije...nadam se...